Zlatan Vehabović, Sweeping Confetti From the Floor of the Concrete Hole

Zlatan Vehabović, Joy Division, ulje na platnu, 160 x 230 cm, 2011.

Ove jeseni Kuća za ljude i umjetnost Lauba uz već uhodani Nestalni postav pripremila je i prvu samostalnu izložbu na svojoj stalnoj adresi. Izložbom "Sweeping Confetti from the Floor of the Concrete Hole" predstavljeni su najnoviji radovi hrvatskog slikara mlađe generacije, Zlatana Vehabovića. Vehabović je kao primarni medij svoga rada izabrao figurativno slikarstvo. Istraživanju njegovih narativnih mogućnosti posvetio se koristeći iskustvo filmskih, glazbenih, filozofskih i književnih uzora. Narativna figuracija dio je njegovog umjetničkog izričaja i u radovima najnovijeg ciklusa u kojima problematizira mračne strane erotske ljubavi, različita psihološka stanja uvjetovana ostvarenim, ali i neostvarenim odnosima. Svaki pojedini rad obrađuje određeni pojam određen ovom tematikom. S njegova bloga http://weakersoldier.blogspot.com/ preuzeli smo autorske tekstove o svim radovima. Kao što su za katalog Nestalnog postava tekstove napisali hrvatski književnici Ante Tomić, Stela Jelinčić, Maša Kolanović i Ivica Prtenjača, tako je za ovu izložbu pjesme i tekst pripremio Marko Pogačar.

Fotografije pogledajte ovdje: 

Slike Zlatana Vehabovića ambiciozne su slike. Ambiciozne, ne u smislu izvedbe kao manualnog poduhvata, niti neke pretenciozne simbolike ili složenog koncepta, već u tome koliko je energije, projektantske sustavnosti i slijepog povjerenja uloženo u posredovanje sasvim određenih ideja, osobnih iskustava, sjećanja, emocija i predodžbi koje izmiču univerzalnom kodiranju, i to podjednako u sferama slike i teksta. Taj specifičan pristup posredovanju iskustveno možda najbliže odgovara pojmu evokacije, i to evokacije bez tumačenja. Za Vehabovića slike očito imaju tu čarobnu sposobnost, barem za jednu stepenicu mističniju od pripovijedanja. U tom je smislu znakovito kako ovaj autor čak i monopolizira interpretaciju vlastitih radova, kontinuirano na svom blogu (weakersoldier.blogpot.com) objavljujući tekstove o svakoj pojedinoj slici redom onako kako nastaju. U tim referentnim tekstovima daje jasan emocionalni, kulturni i literarni kontekst svake od slika, malo što prepuštajući slučaju i mistifikaciji.

Dakle, iako će ponekad nalikovati vizualnim rebusima, ne ostaje puno prostora za dekodiranje. Ono što, međutim, preostaje u sučeljavanju s njima, i ne podliježe monopoliziranju, jest učinak evociranih mentalnih slika. Autoru one možda imaju sasvim određeno značenje, bilo da je banalno ili kompleksno, bilo da su autentične ili prisvojene izvana, bilo da su sekvence narativa ili uprizoreni pojam. Često, zapravo, nije ni posve jasno što je tu što, no gledatelju se one utiskuju u pamćenje kao predodžba i kao mlada, još nekonvencionalizirana metafora.

Čak i kada otvoreno operira s nekom referencom iz popularne kulture, poput figurice bijelog bizona na istoimenoj slici, povezane s filmom White Buffalo iz 1978., ta referenca sama po sebi ne posreduje isključivo svoje specifično kulturno značenje, već posreduje, kako nam otkriva sam Vehabović, duboko utisnuto vizualno i emocionalno sjećanje na djetinjstvo. Takva poveznica je ne samo individualno, nego i izrazito generacijski obilježena. U tom kontekstu nerijetko spominjana opaska kako ovaj slikar crpi inspiraciju iz medija kao što su film ili literatura možda dobiva nešto preciznije koordinate. Nije, naime, riječ o medijski "stranim" sredstvima koje obogaćuju sliku novim mogućnostima, nego o načinima kako određene stvari bivaju prizvane u svijest te kako ih, posredno, s manje ili više uspjeha, artikuliramo prema drugima.

Ambicioznost Vehabovićevog pristupa sastoji se upravo u tome što tu artikulaciju ne provodi na ekspresivan način, nego dugotrajnim i sustavnim projektiranjem - svaka slika je projekt, svaka traži nova rješenja, a svi drugi kanali širom su otvoreni: muzika, filmovi, knjige, intima, Internet i ostalo. U doba blogova i društvenih mreža, koje nas je, na neki način, iznova discipliniralo u verbalizaciji i drugim sredstvima artikuliranja vlastitog subjekta, Vehabović samo iskušava još jedan stari, ali i dalje vrlo efektan, kanal komunikacije.

Marko Golub

Pozivamo vas da sudjelujete u oblikovanju interaktivnog programa Laube! Za naše posjetitelje pripremili smo raznovrsne aktivnosti za vrijeme trajanja izložbe.

RAZGOVOR S UMJETNIKOM: utorak, 11.10. s početkom u 21h. Razgovor sa Zlatanom Vehabovićem moderira Marko Golub, nezavisni likovni kritičar i vanjski suradnik Hrvatskog dizajnerskog društva.

Naši najmlađi posjetitelji će se s postavom izložbe moći detaljnije upoznati na besplatnoj umjetničkoj radionici LAUBICI. Kako biste saznali što je Laubina stažistica, studentica povijesti umjetnosti i pedagogije, Dora Kokolj pripremila za naše najmlađe, posjetite nas u subotu 15.10. u 15 h.

Ne propustite ni događaj koji će se održati povodom zatvaranja izložbe. U utorak, 8.11., s početkom u 21h autor teksta i pjesama za katalog, mladi pjesnik MARKO POGAČAR ČITA IZ SVOJIH NOVIH PJESAMA. Čitanje će popratiti glazbenici Bojan Rokvić i Miro Manojlović!

U naše radno vrijeme, bilo kada, možete doći i ostaviti nam svoju majicu, stolnjak, zavjesu... i mi ćemo vam otisnuti SITOTISKOM motiv bijeloga bizona, s vizualnog identiteta izložbe! 


BIJELI BIZON

Ovo je prva od nekoliko slika koje namjeravam naslikati za svoju nadolazeću svibanjsku izložbu. Ovaj opus bavit će se za mene teškom temom. Ljubavlju. Obožavatelj sam ljubavi. Gravitirao sam prema njoj (kao temi) u svakoj vrsti umjetnosti koju sam ikada smatrao važnom. Svi filmovi, glazba, knjige, likovna umjetnost, doslovno sve što mi je imalo zanimljivo izvan ovog svijeta grube realnosti, na ovaj ili onaj način bavi se ovom velikom temom. Da budem precizniji, mislim na erotsku ljubav. Na odnos između dvoje ljudi sačinjen od svih onih fascinantnih stvari koje odaberemo, za koje se odlučimo i učinimo u ovom ludom, nesebičnom aktu. Svi su se moji heroji umjetnosti bavili njome i to, moram dodati, na vrlo dobar način, time mi otežavajući bijeg od dugih sjena koje su bacili na mene svojim ogromnim utjecajem. U druženju s prijateljima toliko sam puta spomenuo i citirao Dylana ili Cavea – čak i ovdje na ovom blogu...Ne mogu ni načeti priču o tome koliko se malim osjećam pri pokušaju eksplicitnog bavljenja ovom temom. Želio bih da projekt obuhvati neke od mračnijih pojmova ovog osobitog osjećaja. Ne one osjećaje koje imamo kada je sve divno i krasno, kada stvari - s objektom naše žudnje – sretno plove pod povoljnim vjetrom, nego pojmovima koji se rađaju iz naših pogrešnih predodžbi, propalih pokušaja i onda kada stvari ne ispadnu baš onako kako smo očekivali.

Naslov rada je Bijeli bizon. To je prvo djelo na ovoj izložbi koje se bavi jednom od mračnih strana ljubavi. Ono ukazuje na onu skrivenu stranu života u kojoj živi neka skrivena osoba, netko tko u stvarnosti nikada neće znati u kojoj mjeri zaokuplja nečije dane. To je ona osoba za koju se tako jako trudite da vas primijeti. Osoba zbog koje smišljate prave odjevne kombinacije, pravite frizuru, izrađujete liste pjesama, pržite filmove, uvijek ste u kafiću – u pravom trenutku, ali to nikada ne upali. Te osobe uvijek nekako ostaju imune. A i kada ne ostaju, onda je još gore. Zbog njih činite sve one stvari koje vas ne vode nikuda.

Toliko vremena potrošite razmišljajući o njima, nekako u mašti stvorite sve ono što one nisu i nikada u stvarnosti ne bi bile. Želio sam naslikati sliku jezovite atmosfere, sliku koja prikazuje spodobu nalik duhu, koja je uvijek odsutna, nikada ovdje.

Ona u rukama drži papirnatog bizona koji, naravno, upućuje na film Charlesa Bronsona. Mogao sam ga nazvati i Moby Dick, ali sjećanje na nadrealno ozračje Bizona, kojeg se prisjećam iz rane mladosti, bio je početni impuls za ovaj rad. Na kraju, nažalost, ona ne postoji. Napuhana proporcijama u našem čeznutljivom umu, ostat će u njemu zauvijek.


SWEEPING CONFETTI FROM THE FLOOR OF THE CONCRETE HOLE

 

U prethodnome radu spomenuo sam da se želim pozabaviti nekima od mračnijih nuspojava ovog specifičnog pojma ljubavi.

Među njima se ističe nekoliko pojmova kojima se planiram posebno posvetiti. Krajnji će rezultat biti opus u kojem će se svaka slika pokušati baviti drugim pojmom. Bijeli bizon pokušao je tematizirati ideju neke određene osobe koju ste žarko željeli, ali je ta osoba uvijek nekako izmicala, ostala je zauvijek udaljena. S druge strane Sweeping Confetti From the Floor of the Concrete Hole bavi se mračnom stranom već ostvarenog odnosa. Poput diptiha, djelo postavlja dvoje protagonista u isti fizički prostor, međutim oni su odvojeni na dva različita platna. Stalni podsjetnik da se svatko nosi sa svojim vlastitim svijetom, različitim i samodostatnim. Možda se time sugerira da ova dva suprotna psihološka stanja, da bi mogla raditi, moraju stalno biti u mogućnosti razumjeti i prigrliti jedno drugo unatoč njihovim međusobnim razlikama. Svatko tko je proveo neko vrijeme u vezi zna koliko je truda potrebno uložiti da bi se riješili čak i najsitniji problemi koji se usput pojavljuju. S tom mišlju na umu može se zaključiti – ne odustajati možda jeste najteža stvar koju netko može učiniti, ali na kraju donosi i jednako toliko zadovoljstva. Ipak, jaz između ta dva platna uvijek će postojati, bi li uopće bilo zanimljivo da nije tako...


MASTER & EVERYONE



Ova je iz perspektive ženskog pogleda na stvari. I jedna je od mojih nadražih, iz mnogo razloga: oslobodila je ciklus radova kojemu pripada tog muškog tereta. Izbacila me iz moje muške pozicije, bar na kratko, i to je bilo prekrasno.

Također, ne zahtijeva mnogo riječi.

Ona je otišla. Zatim je uzela ostatke i spalila ih. 

ODRED SREĆE

 

Ova je bila teška. Bilo ju je teško naslikati, dati joj naslov i prokleto je bilo teško fotografirati je. Ideja koja stoji iza ove slike prati daljnji razvoj teme ljubavi, s fokusom na ulogu koju,  tijekom prekida, imaju muški prijatelji. Stoga sam želio sliku na kojoj je glavni protagonist, očigledno izmučen od boli i očaja prouzrokovanima prekidom veze, okružen svojim prijateljima. Ali, oni nemaju pojma što učiniti.

Slika se bavi sivim teritorijem podrške koju u ovakvim trenucima svi trebamo, ali je ne dobivamo... barem  ne na način koji bi bio od nekakve pomoći. Ne radi se o tome da tu nema prave namjere, zapravo je suprotno. Prijatelji su tu u dobru i u zlu, ali nijemi: bez ijedne dobre ili zadovoljavajuće riječi utjehe u koju bi se moglo povjerovati.  

Dogodila se ta jedna situacija u kojoj su me, slomljene duše, dvojica prijatelja odvela na put do kraja svijeta. Vozili smo se nekoliko dana. Većinu vremena osjećao sam se kao mentalni bolesnik, ali što smo dulje putovali sve smo se bolje zabavljali te sam se, po povratku, osjećao preporođenim. Ono što su učinili, iako to nije bilo ništa više od same činjenice da su bili uz mene, bilo je neopisivo.  

Međutim, ako ti je potreban savjet, onda si u nevolji. Savjet ne postoji. Stoga sam želio napraviti rad o tome, o tome što je to zapravo nijema potpora i o tome kako ti oni koji te vole ne mogu pomoći. Slikanje tog prizora postajalo je s vremenom sve teže. Imali smo snimanje na kojem sam oblikovao prizor i trebalo mi je jako puno vremena da završim sliku.

Problematičan naslov Odred sreće bio je dosad najbolji naslov do kojega sam došao. Ako se zanemare implikacije velikog benda koji stoji iza tog imena, naslov se činio kao pravi izbor zbog toliko mnogo stvari: 'odred' sugerira nešto veoma muško, a 'sreća' je ono zbog čega su tamo. Ali ipak, grupa postoji i svjestan sam kako su pri pogledu na naslov šanse za zanemarivanje te činjenice minimalne, kao i implikacije Drugog svjetskog rata...problematično. Ipak, naslov za ovaj rad zvuči savršeno i odlučio sam ga zadržati usprkos opasnostima.

Ostale radove Zlatana Vehabovića iz fundusa Zbirke Filip Trade možete pogledati na našim stranicama:
http://www.lauba.hr/hr/zbirka-1/zlatan-vehabovic-live-to-tell-694/

BIOGRAFIJA

Zlatan Vehabović rođen je 1982. godine u Banja Luci, Bosna i Hercegovina.
Umjetnički izraz usmjerio je na istraživanje mogućnosti narativnih metoda unutar slikarstva, svog primarnog medija, a u radnom procesu koristi se iskustvom filmskog i glazbenog medija.
Izlagao je na više samostalnih izložbi, od kojih izdvajamo 6 Kilometara (Galerija SC, 2006.), Sjever (Galerija Galženica, 2007.), Anatomije opreza (Dom HDLU, Galerija Bačva, 2009.), Zauvijek ću te pamtiti (Galerija Kranjčar, 2011.)  te brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, Italiji, Švedskoj i SAD-u.
Djela mu se nalaze u zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu.
Dobitnik je više nagrada, među kojima izdvajamo Nagradu Hrvatske gospodarske komore (Zagreb, 2005.), Grand Prix na izložbi Erste banke “Novi fragmenti 3.” (Zagreb, 2006.) i drugu nagradu na natječaju Essl Award for Central/Southeast Europe (Zagreb, 2007.), sudjelovanje u finalu Nagrade Radoslav Putar (Zagreb, 2009.), te Grand Prix 49. Zagrebačkog salona (Zagreb, 2010.) i Nagrade The International Association of Art Critics (AICA) na 49. Zagrebačkom salonu (2010.).
Živi i radi u Zagrebu, Hrvatska.


Kustosica: Vanja Žanko
Asistentica kustosica: Mateja Kuka
Autori tekstova: Marko Pogačar, Marko Golub
Foto dokumentacija: Damir Žižić
Produkcija: Lauba
Asistent produkcije: Dominik Markušić
Vizualni identitet: Zlatan Vehabović
PR: Vanja Žanko
Međunarodni PR: Rebecca McKay
Prijevod: Zana Šaškin, Dunja Bahtijarević
Lektura: Susan Jakopec (eng), Jelena Graovac (hr)
Tehnički tim: Jure Strunje, Franjo Capić
Hvala: Bruno Pogačnik, Marko Prpić Zets, Petra Vidović, Mihaela Richter, Muzej prekinutih veza (new.brokenships.com/hr)
Medijski pokrovitelji: Bend Media (www.bendmedia.net), Plan B (planb.com.hr)